106. darivanja, Denis Delić

Lijep pozdrav svim darivateljima i darivateljicama krvi, oni koji su to bili i onim mladima koji će to tek postati; za njih najviše i pišem ovu svoju darivateljsku biografiju.

Kao klinac osnovne škole Suhopolje išao sam u područnu školu Pčelić, u svom rodnom selu u kojoj su se povremeno održavale akcije darivanja krvi. Kako je to bila stara škola mogao sam skriven promatrati kako ljudi daruju krv, sve dok se jednom nisam usudio ući i pitati zašto ljudi to rade. Kada su mi objasnili da ta krv služi za lijekove, za spašavanje povrijeđenih i bolesnih, zarekao sam se da ću i ja biti darivatelj krvi. "Moraš biti jak i moraš imati 18 godina", tako su mi rekli. Tada sam mislio: auuu, daleko je to...

Nakon završetka četvrtog razreda krenuo sam u Suhopolje u školu i više nisam razmišljao o darivanju krvi, zatim srednja škola Virovitica i ne misleći o tome više, napunio sam 18 godina.

Jednom prilikom vraćajući se iz škole začuo sam sirene kako bruje kroz zrak, shvatio sam po trčanju raznih osoba u uniformama i radnim odorama da je to akcija NNNI, odnosno "Ništa nas ne smije iznenaditi"..svi su se sklanjali, nosila su se nosila, vatrogasci, policija, hitne pomoći jurile su kroz grad..nastavio sam se kretati svojim putem na željezničku stanicu za odlazak kući. 

Prolazeći kraj parka ugledao sam veliki bijeli šator i pred njime bijeli šator i pred šatorom ljude u koloni. Stao sam da provjerim što se događa; iznova, onaj isti prizor kao iz područne škole Pčelić. U trenu sam se sjetio svoje zakletve, da ću darivati krv kada narastem i sam sebi sam rekao: "Evo ti Denise prilike, daruj krv kao što si i obećao". 

Stao sam u kolonu i darovao krv, po prvi puta. Bolova nikakvih nije bilo i jedva sam čekao priliku da ponovno mogu dati krv.

Na mom putu darivanja krvi bilo je tu i povremenih prekida i povremenih i rijetkih odbijanja, zbog tlaka ili željeza u krvi. Ali to me nije pokolebalo, nastavljao sam sa darivanjem krvi jer sam znao da to nije stalno stanje već su privremena odbijanja upravo to...privremena.

Zato mladi ljudi koji su na prvom darivanju odbijeni, posebno njima, vama poručujem da se ne predajete i da dolazite opet, i opet na akcije darivanja krvi. Upravo tako sam i ja došao do svoje brojke od 106. darivanja krvi i ako Bog podari zdravlja, bit će još dosta darivanja krvi od mene.

 

Također, provodeći vrijeme na Facebook-u, tražio sam darivatelje krvi. Prvi mi se javio gospodin Dinko Kudrić iz Rijeke i vidjevši kako je to dobar, human i iskren čovjek, stupio sam s njim u sve moguće kontakte te saznavši da u Rijeci postoji "Klub 100 kapi" pomislio kako bi bilo lijepo isti klub osnovati i u mome gradu, u Virovitici.

Sjećam se kako nam je stigao poziv da mi iz Virovitice dođemo u Rijeku povodom Svjetskog dana darivatelja krvi. Uz pomoć ravnateljice GD CK Virovitice želju i naum smo uspjeli ostvariti te je nas šestero stiglo u Rijeku, na poziv gospodina Kudrića i ondje smo, dočekani uz velike počasti, svi zajedno darivali krv. 

U tom trenu, na taj poseban dan meni je bio 101. put da darujem krv. Malo po malo, ostvario sam i realizirao svoju želju za "Klubom 100 kapi Virovitica", čiji sam danas predsjednik.

Koristim ovu prigodu da se zahvalim svima koji podupiru naš rad i naše aktivnosti, a posebno gospodinu Ivo Vidotto, predsjedniku Nacionalnog odbora darivatelja krvi i darivateljicama krvi, velikim junakinjama, gospođi Sonji Maksan Trbović i gospođi Nadi Dose.

 

Hvala svima koji su pročitali ovu moju malu priču i posebno pozdravljam mlade ljude koji će krenuti u svijet darivanja krvi.

 

 

 

Najljepša hvala Velikom Heroju, gospodinu Denisu Deliću  što je sa nama podijelio svoje veliko iskustvo i ovu iznimnu, inspirativnu priču. 

Rubrika: