Arapski vuk

Arapski vuk rijetka je podvrsta poznatijeg sivog vuka. Poput svog bliskog rođaka meksičkog vuka, i ovaj se vuk od sivoga razlikuje nešto manjim rastom, što je zajednička prilagodba svih živih životinja koje su prisiljene živjeti u vrućim i suhim uvjetima.

Ova rijetka podvrsta vuka u posljednjih je nekoliko desetljeća ograničena samo na manja područja Egipta, Omana, Saudijske arabije i Jordana.

U usporedbi s vukovima iz Sibira i Kanade, sitnija građa arapskog vuka zbog rijetkog krzna djeluje koščato. No neka nas to ne zavara, arapski vuk jednako je snalažljiv i višestruko sposoban kao I njegovi sjeverni rođaci.

Inteligencija, sposobnost suradnje i prilagodljivost osobine su koje arapskom vuku osiguravaju prednost nad drugim lovcima samotnjacima.
Isušena Arapska pustinja jedno je od najnegostoljubivijih područja na našem planet, no i ovdje možemo pronaći lovce koji su dovoljno pametni i pronalaze prilike za lov.

Pronaći dovoljno vode jedan je od najvećih izazova za vuka., riječne doline često su suhe pa je borba za svaku dostupnu površinsku vodu nemilosrdna. Arapski vuk pije uvijek kada mu se pruži prilika. Unatoč tome, ova podvrsta vuka može preživjeti i uz vrlo male količine vode.

Pripadnici porodice pasa obično mogu vrlo dobro raspolagati vodom i ne treba im je mnogo. Nemaju gotovo niti jednu znojnu žlijezdu pa dišu otvorenom gubicom kada im je vruće a velikim i mokrim jezikom otpuštaju suvišnu topline.

Poput lisica, čagljeva i lovačkih pasa, vukovi spadaju u porodicu pasa (Canidae). Korijene ove porodice možemo pratiti sve do razdoblja od prije oko 40 milijuna godina kada se iz njhovih primitivnih predaka kukcojeda razvila posebna skupina specijalista mesojeda. Njima su pripadali i pripadnici porodice Miacidae. Imali su karakteristične sabljaste zube koji su tipični za sve mesojede.

U Sjevernoj Americi su se već prije 20 milijuna godina pojavile životinje vrlo slične psima. Jedna od njih bila je Cynodesmus koja je izgledala poput kojota, no imala je duže tijelo i nožni palace koji još nije bio zakržljao kao kod današnjih pasa. Ove drevne životinje putovale su preko Beringova kopnenog mosta i raspršile se čitavom Azijom. Većina ih je kasnije izumrla, no preci današnjih pasa i vukova uspjeli su preživjeti te se razviti i proširiti.

Na prvi pogled arapski vuk djeluje mršavo, gotovo krhko no za to postoji dobar razlog. Relativno mali rast velika je prednost na Bliskom istoku gdje se dnevne temperature mogu popeti I do 50 Celzijusa. Kompaktno tijelo pospješuje otpuštanje suvišne topline, a istu ulogu imaju i velike uši koje odašilju topline poput automobilskog hladnjaka.

Ljeti se krzno arapskog vuka jako prorijedi i skrati. Zimi kad temperature u pustinji padaju i ispod ništice, vuku naraste gušće krzno s dužim dlakama koje mu pruža dobru izolaciju. Boja dlake varira od pješčanožute do sive. Žuta dlaka služi arapskom vuku za kamuflažu u pustinji, no i drugdje se boje krzna najčešće vrlo dobro stapaju s bojama okoliša.

Arapski vukovi vrlo su prilagodljivi: jedu sve što pronađu. Na područjima na kojima se pojavljuju love i domaće životinje, a jedu i strvine pa čak i otpatke. Jelovnik je uglavnom sastavljen od manjih glodavaca, primjerice skočimiševa i bodljastih miševa te kukaca, ptičjih jaja i gmazova. Arapski vukovi vrlo su spretni u kopanju rupa te mogu jednostavno iskopati male sisvace iz njihovih duplji.

Manji plijen vukovi obično love sami, no kad se radi o većem plijenu, surađuje gotovo cijeli čopor. Tako su primjerice za napad na gazelu ili kozu potrebna barem dva vuka. Nakon dugog i iscrpljujućeg proganjanja plijema, jedan ga vuk napada sprijeda. Drugi vuk žrtvi se prikrada straga te je snažnim čeljustima grabi za meki donji dio trbuha, vrat ili glavu.

Arapski vukovi žive u parovima ili manjim čoporima, a ponekad i samotnjački. Čopori imaju urođenu društvenu strukturu unutar koje se može pariti samo jedan par – dominantni mužjak i ženka. Taj par također vlada i nekolicinom podređenih vukova i vlastitim potomcima. Odnos između dominantnog para i ostalih vukova pun je ritual koji se sastoje od složenih pozdrava i zajedničkog zavijanja. Tijekom mirnih noći, njihovo se zavijanje može čuti i 10 kilometara daleko. Označavanje teritorija, mahanje repom, zavijanje, igra i slično ponašanje učvršćuje vezu među članovima čopora.

Iako je u čoporu više ženki, pari se samo dominantna ženka. Parenje se odvija zimi. Vučice su plodne samo jednom godišnje stoga je važno da dominantni mužjak ne propusti priliku za parenje. Dominantni mužjak počne čuvati ženku te joj se udvara nekoliko dana pa čak I tjedana prije nego postane plodna.

Mladunčad se koti u sigurnom brlogu devet tjedana nakon parenja. Na početku su štenci potpuno bespomoćni – gluhi i slijepi, a njihova je dlaka vrlo rijetka – stoga potpuno ovise o majci koja im pruža mlijeko i topline. Majka je neprestano u blizini vučića. Partner a ponekad i ostali članovi čopora donose joj hranu.

Inače, zanimljivo je kako dominantna ženka mora spriječiti ostale ženke da se pare. To čini zastrašivanjem i feromonima. Činjenice ukazuju na to da stres uzrokovan agresivnim ponašanjem prema ostalim ženkama u čoporu ograničava njihov reproduktivni ciklus. Podređene ženke imaju samo jednu mogućnost da postanu plodne – moraju se povezati s drugim dominantnim mužjakom i osnovati vlastiti samostalni čopor.

Dominantni par podnosi odrasle članove čopora ako se ponašaju podređeno I ne pokazuju zanimanje za parenje. 

Izvor: Natural killers, grabežljivci iznutra