Transfuzija krvi kroz povijest

Prvi povijesni pokušaj transfuzije krvi opisao je kroničar Stefano Infessura. Infessura je kazao kako je 1492. godine, kada je papa Inocent VIII. pao u komu, krv trojice dječaka unesena u krvne žile umirućeg poglavara crkve po preporuci liječnika. Dječaci su bili stari deset godina i svakome od njih obećan je jedan dukat. Sva tri dječaka kasnije su umrla, kao i sam papa. Neki su autori opovrgnuli Infessurovu priču, optužujući ga za antipapalizam.

William Harvey (1. travnja 1578 - 3. lipnja 1657) bio je engleski liječnik. On je prvi opisao potpuno i detaljno sistemski krvotok, odnosno, svojstvo pumpanja krvi u mozak i tijelo od strane srca. S njegovim otkrićem o kruženju krvi kroz čovjekovo tijelo, u 17. stoljeću došlo je do pomnijeg istraživanja transfuzije krvi, s uspješnim eksperimentalnim transfuzijama krvi među životinjama. Doduše, uspješni pokušaji na ljudima i dalje su nastavili imati pogubne posljedice. Nakon njegove smrti William Harvey bolnica je izgrađena u gradu Ashford, nekoliko kilometara od njegova rodnog mjesta Folkestone.

Jean-Baptiste Denys (1643-3 listopad 1704) bio je francuski liječnik i osobni liječnik kralja Luja XIV. Izveo je prvu dokumentiranu transfuziju ljudske krvi 15. lipnja 1667. godine. Prelio je krv ovce u krvožilni sustav petnaestogodišnjeg dječaka, koji se kasnije oporavio. Denys je kasnije izveo još jednu transfuziju krvi u radnika, koji je također preživio. Oba slučaja vjerojatno su bila uspješna zbog pretakanja male količine ovčje krvi u krvožilni sustav navedenih osoba. To im je dopustilo da se odupru alergijskim reakcijama. Denys je zatim izveo nekoliko transfuzija u gospodina Mauroya telećom krvi, koji je nakon treće transfuzije umro, te je Denys optužen za ubojstvo. Eksperimenti s životinjskom krvi izazvali su žestoku polemiku u Francuskoj, a 1670. Takvi postupci postal su zabranjeni. Kasnije je oslobođen, a Mauroyova supruga je optužena za izazivanje njegove smrti, s obzirom na to naknadno utvrđeno kako je Mauroy zapravo umro od trovanja arsenom. Iako je i dalje sporno pitanje oko njegove smrti, a koja je prišivena njegovoj ženi koja ga je navodno otrovala, vjerojatnije je kako je ovakva transfuzija dovela do tog ishoda. Nakon suđenja,  Denys je prestao s praksom medicine

. 

Richard Lower (1631. - 17. siječnja 1691) bio je liječnik koji je uvelike utjecao na razvoj medicinske znanosti. On je najviše zapamćen po svojim radovima vezanima za transfuziju krvi. Istražio je djelovanje promjena u volumenu krvi na krvožilni sustav te je razvoj metode za proučavanje ukrštenog kruženja krvi kod životinja, uklanjajući ugruške kod atriovenoznih veza. Njegovi novorazvijeni instrumenti na kraju su doveli do prve prave transfuzije krvi. Prema kraju veljače 1665. izabrao je psa srednje veličine, otvorio njegovu jugularnu venu i izvukao iz nje krv, dok njegove snage nije nestalo. Kasnije, kako bi nadoknadio veliki gubitak krvi ovog psa,  krv drugog psa unio je iz cervikalne arterije prilično velikog mastifa, koji je bio vezan uz prvog. Nakon što je "zašio jugularne vene," životinja se oporavila "bez znakova neudobnosti ili neugodnosti." Lower je tako izveo prvu transfuziju krvi među životinjama. Kasnije, biva zamoljen od strane Roberta Boylea (irski kemičar, fizičar i izumitelj, jedan od utemeljitelja moderne kemije) da upozna Kraljevsko društvo s procedurom čitavog eksperimenta, što je on i napravio prosincu 1665. 15. lipnja 1667. u Parizu izvodi prvu transfuziju među ljudima. Šest mjeseci kasnije u Londonu, Lower je izveo prvu ljudsku transfuziju krvi u Engleskoj, gdje je nadzirao unošenje nekoliko unca ovčje krvi. Primatelj je bio Arthur Coga, pacijent koji je patio od "bezazlenog oblika ludila". Ovčja je krv korištena zbog nagađanja o velikoj vrijednosti razmjene krvi među vrstama; pretpostavljalo se kako krv nježnog janjeta može smiriti buran duh uzrujane osobe, te kako sramežljive osobe mogu postati komunikativnije ako prime krv društvenijih bića.

James Blundell (19. siječnja 1791. Holborn, London – 15. siječanj 1878. St.George Hanover Square, London) bio je engleski ginekolog koji je izveo prvu uspješnu transfuziju ljudske krvi na pacijentu za liječenje krvarenja. 1818. godine, doktor James Blundell, britanski opstretičar, izvodi prvu uspješnu transfuziju ljudske krvi, radi liječenja rodilja koje su iskrvarile. Koristio je muževe pacijentica kao davatelje krvi, i izvukao je četiri unce krvi iz njegov ruke kako bi ju prenio u njegovu ženu. Tijekom 1825ih i 1830ih godina,  Blundell je izvršio 10 transfuzija krvi, od kojih je pet bilo blagotvorno i korisno, te je objavio svoje rezultate. Isto tako, Blundell je izumio mnogo instrumenata za transfuziju krvi. Zaradio je značajnu količinu novca za svoja nastojanja i trud, točnije, oko 50 milijuna dolara. Postao je autor fizioloških i patoloških istraživanja, a napisao je članke na temu abdominalne kirurgije i transfuzije krvi.

Samuel Armstrong Lane (1802.- 1892.) bio je engleski kirurg u St. Mary bolnici u Londonu. 1840., uz pomoć James Blundell izveo je prvu uspješnu potpunu transfuziju pune krvi u pokušaju liječenje hemofilije.

Karl Landsteiner (Baden kraj Beča, 14. lipnja 1868. - New York, 26. lipnja 1943.), austrijski biolog i liječnik. Diplomirao je medicinu 1891. g. na Sveučilištu u Beču. Također je imao odlično poznavanje kemije (predavao mu je Hermann Emil Fischer). Sa Constantin Levaditi i Erwin Poppera otkrio je polio virus 1909. godine. Poznat je po razvoju modernog sustava klasifikacije krvnih grupa prema prepoznavanju prisutnosti aglutinina u krvi i 1930. godine je primio Nobelovu nagradu za svoj rad. Smatra se najvažnijim pojedincem u području transfuzije krvi. Dokumentirao je prve tri ljudske krvne grupe (A, B i O). AB krvna grupa identificirana je dvije godine kasnije, od strane A. Decastrello i A. Sturli. Surađivao je s poznatim hrvatskim oftalmologom Albertom Botterijem, s kojim je 1906. objavio znanstveni rad. 1908. godine postao je profesor patologije Sveučilištu u Beču. Nakon početka Prvog svjetskog rata pobjegao je u Nizozemsku. 1922. godine pridružio se Rockefeller Institutu za medicinska istraživanja u New Yorku, gdje je ostao do kraja života i nakon umirovljenja (1939.g.). Postao je državljan SAD-a. Alexander S. Wiener i Landsteiner indentificirali su Rh faktor 1937. godine. Preminuo je dok je radio u svom laboratoriju od srčanog udara.

Dok su se prve transfuzije morale vršiti izravno iz davatelja krvi u primatelja krvi prije koagulacije, 1910ih otkriveno je da se dodavanjem antikoagulansa i čuvanjem krvi u hladnjacima ona može skladištiti nekoliko dana, otvarajući vrata bankama krvi. Gotovo istodobno, Luis Agote (22. rujan 1868 - 12. studenog 1954, argentinski liječnik i istraživač), u rujnu 1914. godine i dr. Albert Hustin (1882-1967, belgijski liječnik), u ožujku 1914. godine, otkrili su da natrijev citrat kao antikoagulans pomaže protiv zgrušavanja krvi. To je ujedno bila i prva neizravna transfuzija krvi.

Prva transfuzija koja je koristila skladištenu i ohlađenu krv izvedena je 1. siječnja 1916. godine. Oswald Hope Robertson, medicinski istraživač i časnik Vojske Sjedinjenih Američkih Država obično biva priznat kao prva osoba koja je uspostavila prvu banku krvi tijekom služenja u Francuskoj tijekom Prvog svjetskog rata.

Bernard Fantus (1. rujna 1874 godine, Budimpešta – 14. travnja 1940 godine) bio je mađarski liječnik. Osnovao je prvu banku krvi u Sjedinjenim američkim državama 1937. godine, u Chicagu. On je ujedno i osmislio pojam ‘banka krvi’, koji se i danas koristi.

U kasnim 1930ima i ranim 1940ima, istraživanja doktora Charlesa Drewa dovele su do otkrića razdvajanja krvi na krvnu plazmu i crvene krvne stanice, te do toga da se navedene krvne komponente mogu odvojeno zamrznuti i pohranjivati. Krv pohranjena na ovaj način trajala je dulje vrijeme i šansa da će doći do njene kontaminacije bila je mnogo manja.