Otkriće ligature krvnih žila

Ambroise Paré, najveći kirurg europske renesanse (1510.-1590.), rođen je u plebejskoj francuskoj obitelji koja nije znala za veliko bogatstvo. Nakon što je naukovanja kod nekoliko lokalnih majstora, koji su, kako drsko ističe u svojim memoarima, bili "začuđeni njegovim brzim napretkom", otišao je u Pariz nastaviti školovanje kao brijač kirurg. U bolnici Hôtel-Dieu radio je 1533., gdje je učio anatomiju te svjedočio epidemiji kuge i tako stekao veliko iskustvo. Zatim je 1536. godine postao vojni kirrug. Vojska nije imala stalne medicinske postrojbe: kirurzi su u služni stupali dobrovoljno u vrijeme rata. Međutim, visokopozicionirani časnici, obično pripadnici plemstva, mogli su 'pozvati' poznate, darovite praktičare da služe pod njihovom zastavom. Takav se poziv nije lako odbijao. 

Kralj Franjo I. poslao je 1536. vojsku u Milansko vojvodstvo, kako bi osvetio ubojstvo svojeg agenta kojeg je dao ubiti vojvoda Sforza. Paré je pošao s vojnicima pod zapovjedništvom general pukovnika Renéa de Montejana. Tako se upoznao s okrutnošću rata. Na području poznatom pod imenom Pas-de-Suse, tijekom opsade jedne tvrđave, bio je svjedok uznemirujućeg i barbarskog čina. Odveli su ga u štalu , gdje su oslonjena na zid ležala trojica vojnika, "lica su im bila potpuna izobličena, nisu mogli ni vidjeti ni čuti, ni govoriti, a odjeća im je još gorjela od baruta topova koji su ih pogodili". Jedan je stari vojnik upitao Paréa postoji li mogućnost da se vojnici izliječe i, nakon što mu je rečeno kako to nije moguće, "naglo im je prišao i hitro, bez gnijeva, prerezao im grkljan. Vidjevši taj užasan oktutan čin rekao sam da je zao čovjek. Odgovorio mi je kako moli Boga da će se, ako ikada sam bude tako ozlijeđen, naći netko tko će za njega učinitii isto, kako ne bi umirao u mukama."

Kao vojni kirurg usred borbe Paré je ostvario jedno od svojih najvećih otkrića. Do tada se smatralo da su rane od arkebuze otrovane. Paré u svojem djelu navodi rašireno medicinsko mišljenje: "Rane od arkebuze štetne su zbog otrova u metku ili barutu, a mnogo manje zbog spaljivanja ili kauterizacije koju metak, zagrijan vatrom, vrši u dijelovima koje svojom silovitošću kida". Ove su rane liječili tako što su na njih izlijevali kipuće ulje (najčešće su rabili ulje bazge - stabla ili grm iz prorodice Sambucus) i zatim ih spaljivali usijanim željezom. Jednoga dana, nakon što je potrošio zalihe ulja, palo mu je na pamat da na ranu stavi prirpavak "za probavu" od žumanca, ružine vodice i terpetina. Te noći gotovo da nije uopće mogao spavati od zabrinutosti zbog mogućih posljedica svojeg eksperimnatlnog lijeka.

Ugodno se iznenadio kada je ujutro vidio da su pacijenti koji su liječeni njegovim prirpavkom stabilni i odmaraju se, dok su nesretnici čije su rane tretirane kipućim ulje i koji su preživjeli kauterizaciju imali groznicu i strašne bolove. U tom trenutku Paré je odlučio da žrtve arkebuze više nikada neće podvrgavati okrutnom spaljivanju.

"Barut je", rekao je netko, "izumio kirurgiju". Nakon što se mnogo puta susreo s teškim ozlijedama, Paré je došao do svojeg najvećeg otkrića, novog i djelotovornijeg načina da se zaustavi krvarenje. Do tada je kauterizacija usijanim željezom bila standardna metoda, "previše okrutna i strašna da bi se prepričala, koja je pacijentima uzrokovala strašnu bol". Spaljeno tkivo se raspadalo, a nekontrolirano, obilno krvarenje često je uzrokovalo smrt. Ako bol, šok i gubitak krvi ne bi ubili nesretne žrtve, najčešće su umirale od infekcije beživotnog tkiva. 

Paré je vjerovao da je metoda koju je osmislio bila Božje nadahnuće jer "nikada nije vidio ni čuo, ni pročitao o tome, osim u petoj knjizi Galenove Metode, gdje piše kako krvne žile treba podvezati u korijenu, dakle, jetri i srcu, ako se želi nadzirati krvotok" (govorio je o galenskom poimanju prema kojem vene "dolaze" iz jetre, a arterije iz srca"). Paréova  ideja bila je presudna za povijest kirurgije.

Shvatio je da se krvarenje može nadzirati ako se podvežu prekinute žile koje krvare.

S našega stajališta to se čini očitim no moramo se sjetiti da u to vrijeme još nisu shvaćali cirkulaciju krvi, a znanje o anatomiji tek se počelo usustavljivati.

U tom kontekstu, ligatura krvnih žila bila je velik napredak.

Isto tako, Paré se ponovno 1552. godine zatekao na bojnome polju. Tijekom opsade grada Damvillersa, pokraj Verduna, visoki su časnici bili na sastanku u jednom šatoru kada je na njih pala kugla kolubrina. Kolubrin iz 16. stoljeća bio je dugačak top koji je mogao daleko spaljivati kugle teške i do sedam kilograma. Kugla je smrskala nogu jednog visokog zapovjednika. "Morao sam mu odrezati nogu", napisao je Paré, "a to sam učinio bez usijanog željeza". Do tada je već osmislio i posebna hvataljke, slikovito nazvane bec de corbin ili "vranin kljun" (poput instrumenata staroindijskih liječnika koji su imali oblik životinja), a koje su mu omogućivale da lakše uhvati krvne žile koje se nakon rezanja povlače i mogu se skriti u tkivu. Ovako ih je kirurg uspijevao podvezati.

Iz sveg napisanog, opravdano je mišljenje mnogih da je upravo Ambroise Paré "otac kirurgije".

Preuzeto iz knjige Frank Gonzáleza Crussia.