Herofil i Erazistrat

Dvojica učenjaka helenske civilizacije anatomski su secirala ljudska tijela: Herofil (oko 335. - oko 280.pr.Kr.) i Erazistrart s Keosa (oko 325. - oko250.pr.Kr.). Obojica su živjela u Aleksandriji, u Egiptu, velikom intelektualnom središtu drevnoga svijeta, gdje su grčke zajednice dugo živjele i u kojem se nalazila glasovita knjižnica s više od pola milijuna svezaka, a koju je nažalost kasnije uništio požar. Malo se toga o njima zna, jer nisu ostavili pisana djela i poznati su samo iz zapisa drugih autora.

Ali ono što se zna jest da je Herofil rođen u Kalcedonu, drevnome gradu pokraj današnjeg Istanbula, u Turskoj. Smatra se da je upravo on nadjenuo naziv dvanaesniku, odnosno, duodenumu (koji se tako naziva zato što je dvanaest - duodeni - širina prsta dugačak) i prostati (grčki prostates, "koji stoji ispred", zato što se nalazi ispred ravnog crijeva) te utvrdio da su arterije pune krvi, a ne zraka kako se vjerovalo. Ta zabluda možda se rodila zbog toga što se arterije, kako imaju debele muskulo-elastične stjenke, poslije smrti stežu pa su kod mrtvaca obićno prazne; krv, istisnuta iz njih ispuni vene koje imaju tanje, rastezljive stjenke.

Herofil je također opisao neke strukture mozga, ukljućujući mjesto lubanjskog sjecišta venskih sinusa, koje nosi njegovo ime (torcular Herophili ili Herofilova muljača). Slijedio je tijek živaca do njihova izvotišra u mozgu, središta volje i sposobnosti razmišljanja, do udova preko živaca, a ne preko arterija, kao što se pogrešno mislilo.

Njegov mlađi kolega i suradnik Erazistrat rodio se u zaseoku na otoku Kei (ili Keosu), a obrazovao se u Ateni. Opisao je srčane zaliske, nadjenuo ime trikuspidalnim zaliscima te potvrdio i proširio mnogobrojna Herofilova opažanaja o kranijalnim živcima. Smatrao je da arterije prenose zrak, a krvarenje koje nastaje kada se arterije prerežu objašnjavao je nagađanjem da su stijenke arterija kao i sva tkiva, izgrađene od gusto isprepletenih vena koje trenutačno prokrvare zato da ispune vakum koji nastaje kada se prereže arterija. To nam se objašnjenje može činiti neobičnim, ali je u skaldu s uvjerenjima njegova vremena.

A samo genij je mogao shvatiti, mnogo prije nego što je otkriven mikroskop, da sva tkiva sadržavaju bezbroj malih krvnih žila (danas ih nazivamo kapilarama), koje čine gustu mrežu.

Erazistrat je mislio da se hranjiva tvar koju te žilice prenose izlijeva u prostoru između praznina mreže, parenchyma (grčki "nešto uliveno sa strane").

Njegova spoznaja da srčani zalisci djeluju poput stražara koji sprečavaju protok krvi unatrag nije ništa manje iznenađujuća, s obzirom na to da je do nje došao 18 stoljeća prije nego što je William Harvey (1628.) otkrio cirkulaciju i u vrijeme kada cirkulacijska pumpa nije bila poznata. 

No jedna činjenica ipak zasjenjuje slavu ove dvojice mudraca. Navodno ih je aristotelovo mišljenje - da je istinsko poznavanje tjelesne strukture moguće ostvariti isključivo proučavanjem živih bića - potaknulo na vivisekciju ljudi. Aleksandrijski su kraljevi, u želji da njihov grad ostane vodeće središte umjetnosti i znanosti, dopustili da se osuđeni zločinci predaju anatomima, koji su ih tada 'zakonski' secirali.

Čovjek zadrhti od pomisli na prizore neopisivih mučenja kakva su se možda događala u Herofilovim i Erazistratovim dvoranama za seciranje. Bijedne, nesrtene žrtve polako su rezali i otvarali. Njihove krvavem drhtave organe okretali su, opipavali i pregledavali dok su bolni krikovi odjekivali dvoranom, a pratili su ih hladni pogledi anatoma, njihovih učenima i pomoćnika, Ne čudi stoga što su kršćnaksi pisci, poput svetog Augustina i Tertulijana žestoko ustali protiv tih postupaka te ih nazvali divljnim zvijerima i krvavim mesarima.

S druge strane, njihovi se postupci moraju sagledati u odgovarajućem povijesnom kontekstu. Rimsko Carstvo bilo je u usponu. Bijahu to vremena kada se obiteljskom zabavom smatralo gledanje gladijatora kako komadaju jedni druge do smrti i divljih životinja kako proždiru ljude te druge slične 'razonode'. Neki gledatelji tih igara skakli su u arenu, hitali do gladijatora u agoniji i pili njihovu krv ili pak rezali njihova topla jetra i zatim ih jeli vjerujući da to može izliječiti padavicu.