Dijamanti su vječni

Dijamant je mineral sačinjen od čistog ugljika. To je najtvrđa tvar koju se može naći u prirodi te najpoznatiji dragulj. Osim kao nakit, dijamante se zbog njihove ekstremne tvrdoće na različite načine koristi i u industriji.

Nastali su prije 70-150 milijuna godina kristalizacijom ugljika, a izvorno ime dijamanta (grč. adamas, neslomljiv) kazuje da od njega nema tvrđe tvari. Na skali tvrdoće dragog kamenja, koju je u 19. stoljeću utemeljio njemački mineralog Friedrich Mohs, jedino je dijamant ocijenjen s maksimanih 10. Korund, mineral po tvrdoći najbliži dijamantu, na toj skali ima broj 9.

Dijamante se nalazi u tri vrste naslaga: u naplavnom šljunku ili pijesku, ledenjačkim smjesama te u kimberlitskim naslagama. Riječ je o tamnoj, teškoj dubinskoj vulkanskoj eruptivnoj stijeni. Jedino u slojevima kimberlita, kao što su one u Kimberleyu u Južnoafričkoj Republici, dijamanti se nalaze u stijenama u kojima su i nastali, na dubinama većim od 120 km. 

Dijamanti variraju od bezbojnih do crnih, a mogu biti i prozirni, napola prozirni i neprozirni. Za izradu nakita se uglavnom koriste prozirni i bezbojni dijamanti. Među njima su na najvećoj cijenu bezbojni ili blijedo plavi dijamanti, no oni su i najrjeđi.

Luksuzni dijamanti koji se koristi kao nakit različitih su boja. Najrjeđi su crveni, plavi i zeleni, dok narančastih, ljubičastih, žutih i žuto zelenih ima više. Bećina industrijskih dijamanata su sivi ili smeđi te napola prozirni ili neprozirni. 

Boja dijamanata može se promijeniti izlaganjem jakoj radijaciji ili visokoj temperaturi. Oko 95% dijamanata je bezbojno, dok je ostatak, čudnom igrom prirode dobio crvenu, plavu, žutu, smeđu, ljubičastu ili zelenu boju.

Svoj sjaj dijamanti zahvaljuju lomu svjetlosti. Pravilno rezan dijamant vratit će u oko promatrača veći dio svjetlosti i izgledat će kao da dragulj sja. Veliko raspršivanje svjetla koje se u njima događa daje dijamantima "vatru", koja nastaje kad se bijela svjetlost prolazeći kroz kamen rastavlja u boje spektra.

Rezanje dijamanata jest posebna grana umjestnosti rezanja kamena, Pet osnovnih koraka u oblikobanju dijamanta su: označavanje, sječenje, piljenje, opasivanje i brušenje. 

Od najveće je važnosti određivanje smjera cijepanja u kristalu dijamanta. Zbog kristalne strukture, dijamant se može cijepati samo u četiri smjera, koji su paralelni s oktaedarskim kristalnim površinama. Kad je kamen vrlo veliki vrijedan, sječenje je presudan trenutak u procesu obrade dijamanta - greška planera ili sjekača može razmrskati kamen. Piljenje je treći korak u obradi (ili drugi ali sječenje nije potrebno). Pila za dijamant jest disk debljine papira, izrađen od legure koja sadrži fosfor. Disk je položen horizontalno i vrti se brzinom od oko 4000 okretaja u minuti.

Vrijednost dijamanata određuju 4 C-a: colour, clarity, cut i carat, tj. boja, čistoća, rez i karat.

Nažalost, tko krene u potragu za uzrocima ratova u Africi, vrlo brzo naići će na - dijamante. Pomama za dijamantima najvažniji je razlog je ratova koji se vode u Africi.

Zanimljivosti:

Stari su grci vjerovali da su dijamanti krhotine palih zvijezda ili suze bogova.

U srednjem vijeku vjerovalo se da će se bolesna osoba izliječiti ako uza sebe ima dijamant. Osim ozbiljnijih bolesti, dijamantom se 'liječilo' i laganje. Osoba zaražena 'tim virusom', morala ga je držati u ustima.

Prah dijamanta može biti otrovan. Pretpostavlja se da je u 15. stoljeću turskog sultana Bajazida sin ubio upravo dijamantskim prahom. Isto tako, u najboljoj namjeri da izliječi papu Klementa VII., njegov ga je liječnik usmrtio prahom dragog kamenja i dijamanata.

Pretpostavlja se da su prvi dijamanti pronađeni u Indiji između 600. i 800. godine pr.Kr. Indija je sve do 18. stoljeća bila zemlja odakle su dijamanti dolazili u Europu.

U Europi se njima smjelo ukrašavati samo Madonin lik, sve dok sredinom 15. stoljeća buntovna ljubavnica francuskog kralja Karla VII., Agnes Sorel nije prekršila taj tabu i postala prvom ženom u povijesti za koju se pouzdano zna da je nosila dijamantni nakit.

Dijamant koji je donio nesreću skoro svim svojim vlasnicima je zloglasni Hope. Nađen je na jugozapadu Indije, prokrijumčaren u Francusku i prodan francuskom kralju Louisa IV ("kralj Sunce"). On ga je dao izbrusiti u kruškoliki oblik i dao mu ime Francuski plavi dijamant. Ponio ga je samo jednom i ubrzo umro od kozica.
Njegov nasljednik, Louis XV., nije ga nosio, ali ga je posudio kontesi Dubarry, kojoj su za vrijeme Francuske revolucije odrubili glavu. Marija Antoaneta, žena Louisa XVI često se pokazivala s njim, a posuđivala ga je i princezi De Lamballe. Obje su giljotinirane tijekom Francuske revolucije.
Godine 1792. je s drugim krunsim dijamantima ukraden i dospio je u ruke flamanskog rezača Wilhema Falsa, kojemu ga je ukrao sin Hendrick. Otac je umro od tuge, a sin se, progonjen grižnjom savjesti, ubio.
Američki bogataš Henry Philip Hope kupio ga je i nazvao po sebi. A on je nastavio unesrećivati vlasnike - umrlo ih je još barem desetak.
Godine 1920. kupila ga je Evalyn Walsh, žena vlasnika "Washington Posta". Na dosta godina dijamant se pritajio ali ni ona nije izbjegla zloj kobi - sina joj je udario automobil i od toga je umro u devetoj godini, a kći joj je umrla od prekomjerne doze pilula za spavanje. Par mjeseci kasnije i ona je umrla od upale pluća. 

Izvor: Drvo znanja